O tamburi

TAMBURA je žičani muzički instrument, sličan vrsti narodnih instrumenata drugih naroda. Postoje različita tumačenja o porijeklu riječi "tambura". Jedno je da naziv potječe od perzijske reči "Tn" (žica). Drugo tumačenje su riječi koje nalazimo kasnije - "denbar" (perzijski) i "tambur" (arapski). U našim južnim krajevima taj se instrument nekad zvao pandora, pandzora ili pažora. Osim ovih naziva, nalazimo još nazive kao što su: baglama, bodluk, ćitelija, šargija, saz, čunar, čingr, čingrija, čanguri, bazuk, karaduzen, sedefli tambura, samica, dangubica, bisernica, cika, cikuša, čandrkalica, bugarija, dvotelnik, trotelnik, tikvara... Postoje i nazivi koji potječu iz latinskog jezika: prim, tercprim, basprim, tercbasprim, kontra, bas... koji označavaju ulogu instrumenata u orkestralnom sastavu, a takvih naziva ima i u našoj riznici naziva za instrument. Ostale legende o ovom instrumentu su da se tambura razvila iz žičanog instrumenta poznatog već u staroj kulturi Mezopotamije i Egipta. Postoje i slike instrumenta dugog vrata i malog kruškolikog korpusa koje su urezane u kamene blokove iz perioda 3. stoljeća prije naše ere. O prvobitnim oblicima tambure sačuvani su i likovni spomenici u Tebi i Egiptu, gdje se takav instrument zove lauta.

U našim krajevima tambura se prvi put spominje 1551. godine u spisima putopisca N. Nikolaja, koji je boravio ovdje kao pratilac francuskog konzula na putu za Tursku. Najstarija tambura do sada znana, koja se i danas čuva u muzeju u Osijeku, potječe iz 1847. godine, a bila je vlasništvo Paje Kolarića iz Osijeka, koji je ujedno i osnivatelj prvog amaterskog tamburaškog orkestra. Po njemu se danas i zove festival tamburaških orkestara koji se svake godine održava u Osijeku.
Za vrijeme Turaka tambura je bila jedan od najomiljenijih instrumenata bosanskih janičara koji su svirali na tamburi kao solisti samci pa se tambura nazivala još i "Samica". Ova tambura je imala dvije žice. I danas se ponegdje možemo susresti s ovim instrumentom, a narod ga još naziva i tambura-samica. Samica (dangubica, razbibriga, tikvara) se sastoji iz tri dijela: trupa, vrata i glave. Pored ovih glavnih dijelova ima i kobilicu, glasnjaču sa jasnicama (otvorima), pragovima, konjićem, i klinovima za zatezanje žica.

Od samice su se vremenom razvile tambure različitog oblika i veličine kao što su: jednoglasne, dvoglasne, troglasne, četveroglasne i višeglasne.
JEDNOGLASNE tambure imaju 2-4 žice koje su ugođene (štimane) jednako tj. unisono.
DVOGLASNE tambure imaju pretežno 2-4 žice, a ugađaju se tako da su dvije ili tri žice ugođene na jedan ton unisono, a četvrta drugačije (najčešće za kvartu ili kvintu niže).
TROGLASNE tambure imaju također četiri žice, a ugađaju se tako da su prve dvije jednako ugođene tj. unisono, a treća i četvrta različito.
ČETVEROGLASNE tambure imaju kao i troglasne četiri žice i ugađaju se svaka različito.
VIŠEGLASNE tambure imaju veći broj žica i ugađaju se na različite načine. Najčesće su dvije i dvije jednako ugođene tj. unisono.

POVIJEST TAMBURAŠKIH ORKESTARA: (Na vrh)
Pod tamburaškim orkestrom se podrazumijeva skup više tamburaša koji zajednički muziciraju na tamburama različite veličine i oblika. Njihovo sviranje može biti u: tercetu, kvartetu, kvintetu, sekstetu, sepstetu, oktetu, ali i u mnogo većim sastavima. Nema tog muzičkog žanra u kojem se u većoj ili manjoj mjeri tamburaški orkestri nisu oprobali, time su dokazali i sebi i slušaocima sve mogućnosti tambure kao instrumenta.
Već od samog početka skupnog muziciranja, razvile su se dvije vrste tamburaških orkestara: 1. profesionalni i 2. amaterski.

Profesionalni tamburaški orkestri:
Osnovna karakteristika prvih profesionalnih tamburaških orkestara je mali broj svirača (3-8), dobrih instrumentalista, koji su istovremeno bili i pjevači, a svirali su pretežno u ugostiteljskim objektima. Repertoar im je bio sastavljen od narodnih pjesama i igara, kao i od djela lake orkestarske i koncertne muzike, tzv. "promenadne muzike", domaćih i i stranih kompozitora. Najčešći sastav ovih orkestara bili su terceti, kvarteti i kvinteti.
Tercet su sačinjavali: basprim, kontra i čelo. Kvartet su sačinjavali: prim, basprimterc, kontra i bas a Kvintet: prim, basprim I i II, kontra i bas ili čelo umjesto jednog basprima. Ponekad se umjesto prime susreće i violina. Sljedeća slika prikazuje stari kvartet.

Krajem XIX i početkom XX stoljeća nastaju i prvi profesionalni orkestri u radio stanicama Beograda, Zagreba, Titograda, Novog Sada, Osijeka, Sarajeva...
Oni okupljaju veći broj muzičara koji svojom umjetničkom kvalitetom podižu nivo muziciranja na tamburama.

Amaterski tamburaški orkestri:
Gotovo da nije bilo sela u Vojvodini, Slavoniji ili Hrvatskoj, koje nije imalo svoj amaterski tamburaški orkestar. U Vojvodini su se osnivali u okviru pjevačkih, vatrogasnih i školskih društava, a u Sloveniji i Hrvatskoj u okviru ''Seljačke sloge''. Prvi tamburaški savez osnovan je 1902. godine u Pragu u Čehoslovačkoj.
Bržem i boljem razvoju tamburaških orkestara pogodovali su razni i brojni časopisi:
1. ''Slavjanska lira'' iz Slavonije (1900-1906)
2. ''Tamburica'' iz Siska (1903-1914)
3. ''Tamburaš'' iz Ljubljane (1926-1927)
4. ''Hrvatska tamburica'' iz Zagreba (1936-1943)
5. ''Tamburaške vijesti'' iz Praga (1932-1938)
6. ''Tamburica News'' iz Amerike (1937)
Kroz orkestre kulturno-prosvjetnih i kulturno-umjetničkih društava, obrazovalo se preko tisuću mladih tamburaša. Broj članova u ovim orkestrima bilo je od 20-70 tamburaša.

POVIJEST SUSTAVA SVIRANJA: (Na vrh)
Uočavajući šire mogućnosti sviranja na tamburi krajem XVIII i početkom XIX stoljeća, počinje se razvijati skupno muziciranje (orkestarsko), koje je uticalo na to da je došlo do izrade tambura različitog oblika i veličine (shodno potrebama orkestarskog zvuka). Dodavanjem većeg broja žica i njihovim ustaljenim načinom ugađanja (štimanja), kao i izmjenom oblika pojedinih tambura, ustalila su se uglavnom dva tipa: kvartni i kvintni. U početku se sviralo na dvoglasnim, a kasnije troglasnim i četveroglasnim tamburama.

Dvoglasni kvintni sustav nosi naziv po Milutinu Farkašu "Farkašev sistem". Ovaj sistem se u početku sastojao od prve i druge bisernice (druga se zvala još i kontrašica), tri brača, dvije bugarije i berde. Kasnije im se pridodaje joščelović i čelo. Ovaj dvoglasni kvintni sistem bio je raširen u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Čehoslovačkoj i zapadnim zemljama.

U drugoj polovini XIX stoljeća u Bačkoj i Srijemu je postojao dvoglasni kvartni sistem, ali je vrlo brzo prerastao u troglasni.

Troglasni kvartni sustav se razvio u Bačkoj krajem XIX stoljeća. Sastojao se od prve i druge tambure, treće i četvrte tambure, prvog i drugog brača i basa. Ovakav sastav tambura, s izmjenjenim nazivom instrumenata i dodatnim čelom, bio je uobičajen i u Srijemu. Sve su tambure bile kruškolikog oblika, osim basa, koji je imao oblik sličan kontrabasu, a rjeđe kao gitara, slično berdetu.

Troglasni kvintni sustav prvi je uveo Pera Ž. Ilić 1897. godine. On se sastojao iz prve i druge tambure, prvog i drugog brača, čela, kontre i basa. Sve tambure su bile kruškolikog oblika. Ovaj sustav je u Hrvatskoj prvi primjenjivao Alfons Guči, a kasnije ga je malo usavršio. Godine 1930. ovaj sustav postaje vodeći sustav u Hrvatskoj, 1939. biva prihvaćen i od strane Hrvatskog tamburaškog saveza, a od 1945. godine i od članova tamburaškog orkestra Radio Zagreba. Troglasne kvintne tambure su potpuno potisle dvoglasne (Farkaševe), koje su ostale još samo u nekim krajevima Hrvatske.

Četvoroglasni kvartni sustav se razvio iz troglasnog, početkom XX stoljeća u Bačkoj i Srijemu i otud mu naziv "Srijemski" sustav. On se sastoji od prvog prima (bisernice) i tercprima (druge bisernice), basprima i basprim terca (brač I i II), E-basprima (E-brača), čela, E-kontre (bugarije) i basa (berde, begeša). U nekim orkestrima postoji još i A-kontra, kao i H-kontra. U novije vrijeme A-kontra je izostavljena iz upotrebe, dok se umjesto H-kontre koristi E-kontra. U Slavoniji je također prihvaćen Srijemski sustav, ali su instrumenti naštimani za ton niže, tako da se dobio takozvani ''d-štim'' umjesto ''e-štima'', koji je vodeći u Vojvodini.
Postojala je tendencija da se i troglasni kvintni sustav pretvori u četveroglasni kvintni sustav, za koji se, sa malo uspjeha, zalagao Josip Rorbaher iz Osijeka.
Na Prvoj konferenciji tamburaških stručnjaka koja je održana 1958. godine u Novom Sadu, stvoreni su uvjeti za jedinstvo svih tamburaških sustava. Prihvaćena je jedinstvena partitura pa time i jedinstveni nazivi tambura. U toj jedinstvenoj partituri su zastupljeni: prva i druga bisernica, prvi i drugi brač, E-brač, čelo, bugarija i bas. Odbačeni su transponirajući instrumenti - bisernica III i čelović.

*korišteni su tekstovi iz knjige "VOJVODJANSKA TAMBURA" Save Vukosavljeva i stranica eurotok.com